Odlazak jazz-divova

Jazz je poznat po stilskoj dinamici. Gotovo svako desetljeće imalo je novi stil različitih naziva, a svaki od tih stilova davao je sljedbenicima mjesto u povijesti jazza. Zoran su primjer pijanisti Gildo Mahones i Cecil Taylor, vršnjaci koji su nedavno napustili svijet gotovo istodobno, ostavši do kraja života aktivni i vjerni svojim stilskim usmjerenjima.

Cecil Taylor

Gildo Mahones, neopravdano slabije poznat pijanist, rođen je u njujorškom istočnom Harlemu 1929. Glasovir je počeo učiti od oca, profesora glazbe već u šestoj godini, ali je želio postati fotoreporter i novinar u nekom od većih njujorških listova. Glazbalo koje u počecima nije volio u jednom je čak trenutku dao iznijeti iz kuće, no sudbina je odredila drukčije. Gildo Mahones potječe iz portorikanske obitelji i postaje vrhunski jazz-pijanist be-bopa, odnosno funky & soula, svrstavši se u klasu Genea Harrisa, Bennyja Greena juniora te djelomično i Horacea Silvera. Karijeru je započeo u sastavima trubača swinga Joea Morrisa 1948. te poznatog vibrafonista Milta Jacksona. Mobiliziran je u korejskom ratu, a nakon povratka nastupa s najistaknutijim američkim džezistima kao što su bili Lester Young, Julius Watkins, Sonny Stitt, Benny Green te kao pratilac jednog od najpoznatijih vokalnih sastava Lambert, Hendricks & Ross. Nakon raspada tog trija Gildo Mahones nastupa i snima s nizom poznatih glazbenika. To su bili O. C. Smith, Lou Rawls, Harold Land, Blue Mitchell, Leon Thomas, Benny Carter, Jim Hall, Pony Poindexter, Jimmy Witherspoon i Booker Ervin i Kenny Burrell te prati isto tako nažalost slabije nam poznatu, ali izvrsnu pjevačicu Lorez Alexandriju. Gildo Mahones ima i bogatu diskografiju a poznat je po svom karakterističnom i unikatnom stilu sviranja s karakterističnim i čistim improvizacijama u diskantu. Umro je u 89. godini u New Yorku 27. travnja.

Gildo Mahones

Samo nešto više od dva tjedna prije, također u New Yorku, svijet je napustio i pijanist Cecil Taylor, kojeg mnogi nazivaju ocem free jazza. Rođen kao Cecil Percival Taylor u Coroni u Queensu iste 1929. kao i Mahones. Glasovir je također počeo učiti u šestoj godini života te nastavio studijem glazbe na New York College of Music, potom i na konzervatoriju New England. Sklonost avangardi jazza i glazbe uopće pokazivao je još pedesetih godina prošloga stoljeća družeći se već tada s odabranim suradnicima poput jazz-avangardista kao što su: Steve Lacy, Jimmy Lyons, Archie Shepp, Albert Ayler, Alan Silva ili Buell Neidlingers, ali zainteresiran istodobno i za europska postignuća skladatelja Bartoka i Stockhausena. Pritom se zaboravlja na njegove prve ne manje važne profesionalne suradnje s tradicionalistima jazza poput Hot Lips Pagea, Lawrencea Browna ili Johnnyja Hodgesa. Kao džezist neke je od tada prvih avangardnih melodijskih i harmonijskih značajki u obligatnom i improvizacijskom smislu pokazao još 1957, nastupivši s kvartetom na festivalu u Newportu. Poznat i po nesvakidašnjem izvođenju isključivo vlastitih skladbi, Taylor je poimanjem jazza zainteresirao i neke poznate etikete poput američke Blue Note i njemačke ENJA, koje su izdale nekoliko njegovih ploča. Od diskografije vrijedi tako spomenuti World of Cecil Taylor, At The Cafe Montmartre i Looking Ahead. Bio je i član Jazz Composer’s Orchestra iz 1968. s Johnom Coltraneom, Gilom Evansom i Mikeom Mantlerom, a uz jazz bio je ne manje zainteresiran za ples te književnost i poeziju.

Cecil Taylor umro je u New Yorku 5. travnja, petnaestak dana prije stilski toliko različita Gilda Mahonesa.